Ruski naučnik tvrdi - Crne rupe možda ipak nisu ono za šta ih smatramo

Šta ako crne rupe, najveći gravitacioni behemoti univerzuma, zapravo nisu crne uopšte, niti su rupe na prvom mestu?

Pored brojnih teorija, najnovija sugerše da crne rupe mogu biti tamne zvezde sa jezgrom ekstremno guste i egzotične materije. Ovakva teza može objasiti jednu od javećih misterija univerzuma, poreklo i prirodu tamne materije.

Crne rupe su pravi primerci Ajnštajnove generalne teorije realtiviteta odvedene do ekstrema. One su mesta u svemiru u kojima se guste količine materije protežu tkanjem prostora i vremena do samih ograničenja, formirajući beskrajno duboke gravitacione bunare kojima čak ni svetlost ne može umaći, zbog čega su i dobile svoje ime.

Naučnici veruju da u centru svake crne rupe leže beskrajno male i guste tačke poznatije kao gravitacioni singularitet. Gravitacija je ovde toliko jaka da formira horizont događaja koji se nalazi u okruženju, u kome gravitacion privlačenje nadmašuje čak i brzinu svetlosti.

U beskrajno malim singularitetima, zakoni fizike potpuno se urušavaju. Tada dva smisleno suprotna polja fizike - kvantna mehanika - zadužena za opisivanje malog i generalni relativitet - namenjen opisivanju svega velikoga, staju nasuprot jedan drugome. Proučavanjem prirode crnih rupa, istraživači se nadaju mogućnostima kombinovanja ova dva polja u objedinjujućoj teoriji kvantne gravitacije.

Glavni problem leži u tome što singularnost deluje fizički nemoguće, posebno zbog toga što materija nije u mogućnosti da se uruši u beskrajno maloj tačkci.

Fizičari su na mudar način izbegli ovu prepreku smišljajući svoje lične crne rupe oslobođene singulariteta, nazivajući ih tamnim zvezdama. Ove imaginarne kreacije deluju kao crne rupe spolja, ali unutra one poseduju ekstremnu, mada ne beskrajnu, gustinu materije, kompresovane u najmanjoj mogućoj razmeri ili "Plankovom jezgru". Teorija pozjamljuje ime od neverovatno malih fundamentalnih mernih jedinica, poznatijih kao Plankova dužina, koja u baznoj formi dolazi u odnosu od 10^-35 metara, ili ugrubo, u veličini oko 100 triliona puta manjoj od protona.

Bez singulariteta u svom centru, tamna zvezda teorijski može dozvoliti svetlosti da pobegne iz njenog moćnog gravitacionog stiska. Sva svetlost koja bi poblegla bila bi razvučena kao snop iz gravitacionog polja tamne zvezde, u naširoko proučavanom i dokazanom fenomenu koji naučnici zovu gravitacioni crveni pomak.

"U jakim gravitacionim poljima, tamne zvezde se ponašaju veoma interesantno", izjavio je Igor Nikiti, sa nemačkog istraživačko centra Fraunhofer Institute for Scientific Algorithms and Computing, u svom novom radu. "Pre svega, horizont događaja, tipičan za crne rupe, u slučaju tamnih zvezda ne postoji. Umesto njega, formirani su duboki gravitacioni bunari u kojima vrednosti crvenog pomaka postaju enormno visoke. Kao rezultat toga, eksterno posmatrana, zvezda deluje crna, baš kao i crna rupa."

Ukoliko ovaj fenomen bude dokazan, prema Nikitinu, on će pomoći prilikom objašnjavanja prave prirode tamne materije.

Šta je tamna matereija?

Astronomi su prvi put otkrili postojanje tamne materije prilikom posmatranja rotacije zvezda oko galaksija pri daleko većim brzinama koje nisu bile normalne uzimajući u obzir količinu materije koju su mogli izmeriti. Danas je poznato da ugrubo oko 85% mase univerzuma predstavlja tamna materija, koja je kompletno nevidljiva našem spektru. Uprkos tome što znamo da se ona nalazi u svemiru, naučnici ne mogu još uvek dokazati odakle ona dolazi.

Sudeći prema Nikitinom istraživanju, ukoliko crne rupe poseduju Plankova jezgra, one bi potencijalno mogle postati izvori tamne materije. Njegovo istraživanje sugeriše da tamne zvezde mogu konstantno emitovati mlazeve čestica u formi tamne materije, što je dovoljno za objašnjavanje neverovatno ubrzanih rotacija zvezda oko galaksija.

"Još jedna fascinantna mogućnost jeste ta da tamna materija može biti sastavljena od nama poznatih čestica postavljenih u neobičnim uslovima", dodao je Nikitin.

Ove čestice mogu biti jednostavne kao čestice svetlosti ili fotoni, koji su u procesu crvenog pomaka prenešene na talasne dužine toliko široke da postaju potpuno neuočljive modernim teleskopima. "Ovo su ekstremno velike talasne dužine od oko četiri svetlosna dana, što je jednako 16 puta vaćoj razdaljini od Sunca do Plutona."  

Eneergija ovih fotona izuzetno je mala, ali oni mogu biti prisutni u velikom broju kako bi objasnili neobične pokrete zvezda oko njihovih galaksija. Nikitin takođe tvrdi da njegova teorija može objasniti i ostale misterije kosmosa, kao što je poreklo brzog praska radio talasa.

Astronomi su prvi put otkrili moćne, kratkotraje praskove radio talasa tokom 2007. godine, ali njihovo poreklo i priroda ostaju skriveni od naučnika. Ukoliko objekat kao što je asteroid upadne u Plankovo jezgro, dodaje Nikitin, visokoenergetski prasak svetlosnih talasa može biti oslobođen. Moćna gravitacija tamnih zveda stvara crveni pomak svetlosti, nakon čega nastaje brzi prasak radio talasa detektovan na zemlji.

Iako tamne zevzede mogu pomoći pri rešavanju dve najveće misterije univerzuma, postoji još mnogo toga da se dokaže proučavanjem i Nikitina ideja bi morala naučnim osnovom zameniti šrioko prihvaćenu teoriju crnih rupa. Sa druge strane, njegova teorija ipak dokazuje da progresivno razmišljanje može omogućiti kreativna rešenja naizgled nemogućih problema.

N.Đ.

All Rights Reserved. | 2009 - 2024. Copyright© Mini STUDIO Publishing Group. | Uslovi korišćenja | Developed by Mini STUDIO Publishing Group