Kada je profesor Krejg Džefri iz Melburna prvi put čuo za trku dugu 340 kilometara, pomislio je: "Zvuči kao luda avantura." I bio je u pravu…
Ono što je usledilo bilo je fizičko i mentalno putovanje na granici realnog — iskustvo koje će zauvek promeniti njegovo shvatanje tela, svesti i snage volje. Delirious West je ultramaraton kroz divljinu zapadne Australije. Učesnici trče 200 milja — oko 340 kilometara — bez prekida. Trka počinje u mestu Nortklif i završava se u Albaniju, duž staze Bibbulmun. Duž cele trase postavljeno je dvadesetak stanica za pomoć, od kojih samo četiri nude mogućnost spavanja.
Profesor geografije, sada i ultramaratonac, ušao je u izazov vođen radošću zbog nepoznatog. Trenirajući šest dana u nedelji, s jutarnjim usponima od 400 metara, osećao se spremnim — barem fizički. Psihički? To je već druga priča.
Trka je počela ujutru, među eukaliptusima. Prvih 100 kilometara proteklo je kroz vlažne šume, dine i obalsko rastinje. Iako je teren bio uglavnom ravan, pesak pod nogama je nemilosrdno trošio snagu. Učesnici su vikali, smejali se i bodrili jedni druge. Adrenalin je nosio korake.
Nakon 18 sati stigao je do prve stanice za spavanje. Jeo je, pokušao da odrema — ali uzbuđenje nije dozvolilo san. Sledeći pokušaj bio je još bizarniji: legao je u blato i ostavio natpis "Ne uznemiravajte – spavam u blatu". Ni to nije pomoglo.
Posle skoro 35 sati trčanja, uz minimalan san i stalno kretanje, Džefri je uspeo da odspava četrdesetak minuta na vojničkom ležaju. To je bilo dovoljno da se sabere. Treći dan je — paradoksalno — bio lakši od prethodnih. Tela i um su se, na neki način, navikli na ritam izdržljivosti. Sve dok noć nije pala.
Na obalskoj stazi, Džefri je počeo da se prepliće sa realnošću. Paukove mreže obavijale su ga po kosi, stotine žabica prekrile su zemlju. Onda su se pojavili roboti. Bilo ih je svuda, oko staze, u žbunju, u pokretu.
To, naravno, nije bila stvarnost — već halucinacije izazvane ekstremnim fizičkim naporom i nedostatkom sna. Ali još čudnije je bilo to što je počeo da zaboravlja zašto je uopšte tu. Više nije trčao da bi završio trku. Imao je osećaj da istražuje teren, kao deo nekog naučnog projekta. „Bilo bi pametnije da sam odspavao, ali nisam. Samo sam nastavio da trčim“, kaže profesor.
Dvadesetak kilometara pre cilja, stanje se pogoršalo. „Prešao sam 310 kilometara gotovo bez prestanka. Trčao sam 64 sata. I tada sam doživeo nešto nalik raspadu svesti. Video sam sebe sa strane, umornog i izgubljenog. Pokušao sam da razgovaram sa sobom, ali nisam mogao da shvatim — da li sam ja jedan ili dva čoveka?“
Tada je doneo ključnu odluku: podeliti bol na manje komade. Trku je nastavio razmišljajući isključivo u segmentima od 100 metara. Svaki put je sebi postavljao pitanje: “Možeš li još 100 metara?” Odgovor je uvek bio “Da.”
I tako, ujutru u 7:45, nakon 69 sati konstantnog kretanja, profesor Krejg Džefri je stigao do cilja. Zauzeo je treće mesto. A najvažnije — otkrio je sopstvene granice, i naučio da ih pomera.
U svom osvrtu nakon trke, Džefri kaže: „Bilo je neverovatno otkriti šta sve moje telo i um mogu. Nisam znao da sam sposoban za ovako nešto. Halucinacije, bol, zbunjenost, iscrpljenost — sve je to deo procesa. Ali taj osećaj na kraju, kada znaš da si uspeo… nema cenu.“