Ako ste ikada otvorili komentare ispod neke objave i odmah poželeli da zatvorite aplikaciju – niste jedini. Internet je postao mesto gde je lakše nekome napisati uvredu nego reći „hvala“. I što je najgore, to više nije izuzetak – nego pravilo.
Prema istraživanju koje je analizirao NAFI analitički centar čak 182 miliona od 14,3 milijarde komentara na društvenim mrežama označeno je kao toksično. To je više od 10 odsto sadržaja – i to ne blage prozivke, već direktne uvrede, govor mržnje i rasizam. Drugim rečima: svaki deseti komentar je problem. Ali zašto?
Prva stvar je ono što svi osećamo, ali retko priznajemo – internet daje osećaj sigurnosti. Kada si iza ekrana, nema posledica kao u stvarnom životu. Nema neprijatne tišine, nema pogleda u oči. Samo klik i ideš dalje.
Druga stvar su algoritmi. Platforme guraju sadržaj koji izaziva reakciju – a ništa ne pokreće ljude kao bes. Što je komentar ekstremniji, to je veća šansa da će dobiti pažnju. I tako se polako ulazi u spiralu gde je normalno biti – nenormalan.
Treći razlog je malo dublji i manje prijatan. Psiholozi tvrde da online agresija često dolazi iz ličnog nezadovoljstva. Osećaj neuspeha, frustracija, poređenje sa „savršenim“ životima koje vidimo na mrežama – sve to stvara pritisak. A najlakši ventil? Napisati nešto ružno nekome ko izgleda kao da mu ide bolje.
Drugim rečima – hejteri često ne mrze tebe, nego sebe.
Tu je i faktor dosade. Da, zvuči banalno, ali za neke ljude, ostavljanje negativnih komentara postaje vid zabave. Kao da testiraju koliko daleko mogu da odu bez posledica.
I na kraju, možda najvažnije – nedostatak empatije. Kada ne vidiš osobu sa druge strane, lako zaboraviš da ona stvarno postoji. Da nije samo profilna slika, nego neko ko će to pročitati.
Internet, zapravo, nije stvorio mržnju – samo ju je pojačao. Dao joj brzinu, publiku i anonimnost.
U prevodu: keyboard ratnici nisu nova vrsta ljudi. To su isti oni ljudi iz stvarnog života – samo bez kočnica.
I možda je najveći problem to što svako od nas, u pogrešnom trenutku, može da sklizne u tu ulogu.